Putovanje od 0 do 21 km

Putovanje od 0 do 21 km

Piše: Maida Pilica, Road Runners Montenegro.

Reklama za Podgorički polumaraton i odluka je pala! Ove ne definitivno, ali sljedeće godine ću i ja ovdje trčati. U ponedjeljak počinjem da treniram. Ipak su treninzi utorkom. Desetina nepoznatih ljudi, milion pitanja i ono najglasnije: “zašto radim ovo sebi?”. Dva minuta, 3, 5 i prva kriza. Ja ovo ne mogu. I još deset novih članova kluba koji isto tako ne mogu, ali mi ne dozvoljavaju da odustanem. Nikolino ubjeđivanje da kriza prolazi i vjerovanje u nas. A onda 15 minuta i želja za odustajanjem. Gorica pa pola sata. I neopsiva sreća. Šest kilometara i odatle shvatam da je Čadjo u pravu – ja to mogu. Osam km sa Urošem i želja – završiti bez odustajanja. Opet Gorica, Božidar podsjeća na tehnike trčanja i pregurali smo još jedan trening. Uz pomoć cura, koje su me i gurale i to ne metaforički. Kiša, vjetar, ma koga briga. Ipak frizura nije toliko bitna, a trčanje jeste. A i bitnije je da je Uroš lično sa mnom birao svaki komad moje opreme i izgubio više od sat vremena u Intersportu. Kako bih inače znala da postoji toliko različitih patika za trčanje? Podgorička 10ka i najveće razočarenje rezultatom. A onda, povratak u realnost i poruka koja me je ispratila kroz cilj u Splitu. Između ostalog zaključak iste: “Ne samo danas, već poslije svakog odrađenog treninga zasluzuješ bravo! Jer nas treninzi grade, kako fizički tako i psihički.” Usponi i padovi na svakom treningu, i ko je uopšte taj Miloš i kako on zna da ja mogu da trčim 12km. I još Isidora, koja daje savjete, dok moj mozak pokušava da obradi informaciju da sam počela da trčim 5. novembra, da je možda ipak malo rano. I eto ga, 22. februar, sjutra je vrijeme za prvi polumaraton. Naravno da sve polazi kako ne treba, od punog autobusa koji samo mene čeka, do onih neudobnih cipela sa visokom potpeticom koje sam nosila baš juče, a rekla sam da nikad više neću. I čak se niko nije ljutio na mene jer kasnim! Atmosfera toliko ispunjena pozitivnom energijom, da se pitam, kako to da nijesam počela prije da trčim sa Road Runners-ima? Uz ove ljude, čak i voznja od nekoliko sati autobusom, samo vas još više sprema za ono sto ste mislili da je nemoguće. Dolazak u Split, preuzimanje startnih paketa, pasta party, organizacija koja je savršena. A i naše cure i momci su sjajni, ne prestaju da nam daju sve moguće savjete za trku. I nevjerovatna trema na dan trke. Ovdje smo svi sami sa sobom, dobro, ne baš svi. Danas trčim sa Tamarom. Kako će uopste ovoliko ljudi da krene, ja sam prespora, toliko nas je na startu. I onda, počeli smo! Ćakulamo Tamara i ja, usput sretamo “naše” koji su i po 5km ispred. I svi nam daju do znanja da vjeruju u nas. Prva okrepa, druga, obavezno stanite, pratimo sve instrukcije. U jednom trenutku pomišljam, je li moguće da ja ne znam ove navijače, oni bodre svakoga od nas pojedinačno. Bubnjevi na stadionu, kao uvertira za pola puta. I eto ga, Marjan. Najteži dio trke. Ej, pa mi ćakulamo sa Splićanima, čak smo i srele konobara iz Pandore. U jednom trenutku, šuma sa jedne, more sa druge strane, osjećam i miris soli, vjetra, ljeta… “Hej, pa te žene iz hora pjevaju nama, Tamara.” Preplavljena sam emocijama. Momenat kad shvatam da ćemo uspjeti da završimo polumaraton. Ljepši i od samog prolaska kroz cilj. Naravno da mi se ne plače, ja sam odrasla djevojka, a ovo je samo 21km trčanja! “Crnogorke, može to i brže”, kažu nam ljudi sa strane. Čovjek sa sinom, koji kaže pa znate li koliko se vaša sreća širi Splitom. I eto ga, cilj. Naš kapiten i moja sestra koja bilježi svaki trenutak kao pravi profesionalni fotograf. Trenutak, za koji sam mislila da se nikad neće desiti. Prolazak kroz cilj, pomisao, pa ja ipak mogu sve! Čak se tu i ne završava, svi su toliko ponosni na nas, da je polumaraton jedina tema u mojoj kući, društvu, kancelariji… O svom oduševljenju ovom grupom sjajnih ljudi mogu da vam pričam uvijek, ali prijateljski savjet: ako Tamaru i mene sretnete ovih dana, ni slučajno ne spominjite Split, jer ćemo vas narednih pola sata ubjedjivati kako je baš to mjesto za vaš prvi polumaraton. A ko su junaci vaše današnje priče?

Share this post